queer nation

Lucija Čikeš, dr. med; pedijatrica
(saborska zastupnica - HDZ)


Squawk and Milou, dvojicu gej pingvina iz ZOO-a u New Yorku, čini se, nitko nije obavijestio kako je svemir u kojem žive isključivo heteroseksualan. Od 3000 proučavanih, homoseksualnost je zabilježena u oko 450 životinjskih vrsta, poput grizli medvjeda, gorila, bonobo čimpanzi, ovaca, dupina, guštera, pingvina, 130 različitih vrsta ptica..



Prema posljednjim potvrđenim informacijama Zemlja i dalje kruži oko Sunca, a i Mjesec je, vjerujemo, na svome mjestu unutar “heteroseksualnog svemira”, dok se elektroni istog naboja privlače pri nižim temperaturama što se zove fenomenom supravodljivosti.

Prve gej i lezbijske organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, ili bolje rečeno inicijative pojavljuju tek valom liberalizacije u drugoj polovini osamdesetih godina XX.st., a život gejeva i lezbijki veoma teško se može doživiti; posredno - kroz rijetka literalna djela i pokoje istinite memoare. Za razdoblje prije toga u „Enciklopediji gay i lezbijske povijesti i kultura“ spominju se fašistički i nacistički progoni homoseksualaca prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, no na području tzv. „Nezavisne Države Hrvatske“ ne postoji ništa dokumentirano. Čak nije postojala niti zakonska regulativa tzv. „NDH“ koja bi bila usmjerana protiv ljudskih i građanskih prava gej osoba, međutim u djelu Ilije Jakovljevića (tada pristalicom Hrvatske seljačke stranke koji je) „Konclogor na Savi“, autor spominje da je u zatvoru u Zagrebu na Trgu N16 susreo „ljubitelja muškog tijela“. Jakovljević je proveo mjesece u logoru Stara Gradiška kao pristalica Hrvatske seljačke stranke. „Koncologor na Savi“ je njegov rukopis o vremenu provedenom u logoru. Jakovljević ne spominje ime i prezime tog čovjeka, niti zašto se on našao u zatvoru, no čini se mogućim, s obzirom da se Jakovljević referia isključivo na seksualnu orijentaciju zatvorenika, da se je zatvoren zbog svoje seksualnosti.

Slovenija je uz lobiranje tih grupa, 2005. izlobirala Zakon o registiranom partnerstvu, od 1988., održavaju festival „Tjedan gejevskega in lezbičnega filma“, a Pride tradicija („Ljubljana Pride“) započinje 2000 godine.

Predmetom rasprava o pitanju homoseksualnosti u Jugoslaviji uz Magnusov filmski festival, imala je i prva (gej) radio emisija Tonija Maroševića „Frigidna utičnica“ na Radiju 101. Toni Marošević ostaje (prva) jedina outana gej osoba iz javnog/društvenog života, ne računajući aktiviste/ice, do ožujka 2004 i Dinka Bogdanića koji se identificirao kao biseksualac u gotovo policijskom i mučnom tlačenju Josipe Pavičić u Glamuru, popularnoj emisiji Siniše Svilana. U kuloarima se čak i spominje da je Savez komunista Hrvatske predlagao je Maroševiću da formira gej i lezbijski ogranak partije, budući da je njegova emisija naišla na medijski progon od strane zagebačkog Večernjeg lista i beogradskih Večernjih novosti. Osim Maroševića i Bogdanića, jedina outana osoba iz javnog života ostaje Dražen Iličić, novinar Hrvatske televizije koji je posve ležerno i pomalo neočekivano i usputno podlijelio sa nazočnima u političkoj emisli Otvoreno svoj seksualni identitet. U Hrvatskoj niti jedna javna osoba, opet ne računajući lezbijske aktivistice i spisateljice, nije se identificirala kao lezbijka.

Feministički pokret u Hrvatskoj, uz slovenske gej i lezbijske grupe, te Maroševićevu „Frigidnu utičnicu“ zajedno je pridonjeo i ohrabrio utemeljenje prve lezbijsek grupe u Hrvatskoj – Lila inicijative. Lezbijke - feministkinje iz Hrvatske koje su djelovale i u aktivnostima ŠKUC LL-a, te Ženske grupe Trešnja inicirale su drugi „savezni“ susret feministkinja Jugoslavije u Zagrebu kako bi sudionice između ostaloga raspravljale i o lezbijskim pitanjima. Inicijativa je kasno utemeljena i zapravo nikada nije ostvarila niz planiranih projekata (razvijanje i otvorena diskusija o lezbijskim pravima i kulturi, borba protiv homofobije, povečanje lezbijske vidljivosti i međunarodni kontakti). Lila inicijativa, osnovana sredinom 1989. prestala je postojati već u svibnju 1990. zbog nemogućnosti financiranja projekata, te je neposredno nakon prvih višestranačkih izbora, izgublia i prostor za djelovanje u Zagrebu. Jedina osoba koja se spominje i veže uz Lila Inicijativu je Nataša Lalić, tada studentica psihologije, danas psihologinja i suradnica na Ženskim studijima.

U kolovozu 1994. u Zagrebu je osnovana i prva hrvatska gej i lezbijska grupa koja je promovirala interese i prava seksualnih manjina pod imenom LIGMA (lezbijska i gay-men akcija). Vodili su je prvi imenom i prezimenom predstavljeni aktivisti/ce u Hrvatskoj: Andreja Špehar i Amir Hanušić. Aktivnosti te grupe nisu mogle, zbog nepovoljne društveno - političke situacije, uroditi ikakvim rezultatima. Grupa je, uz malo financija i uz logistiku Transnacionalne stranke, radila na svega nekoliko manjih projekata. Pokrenili su prvi gej časopis Speak out kao podlist časopisa ARKzin, te je održano nekoliko predavanja i radionica o pitanju homoseksualaca i lezbijki u Hrvatskoj. Najveći skup koji je LIGMA okupila, bio je u prostojima KIC-a na temu „Za koga će glasati hrvatski homoseksualci?“ uoči parlamentarnih izbora 1995.g. LIGMA prestaje postojati 1997.g. nakon što je zbog verbalnih i fizičkih napada Amir Hanušić zatražio azil u Kanadi, a potom je Andreja Špehar emigrirala u Švedsku.

Godine 1998. u saborsku proceduru dolaze izmjene i dopune Kaznenog zakona. Na prijedlog Vlade, donja granica za stupanje u seksualne odnose izjednačena je i za homoseksualce i heteroseksualce, te iznosi 14 godina.

1998. uz pomoć Šorševog Instituta Otvorenog društva i Ženske mreže Hrvatske formirana je neformalna grupa Kontra, koja djeluje u Zagrebu i dan danas, no tek od 2002. kao registirana (lezbijska) udruga. Kontra je tokom godina izgradila najbogatiju knjižnicu (Lezbib) gej, lezbijske, feminističke i queer tematike, a od osnutka djeluje i info-sos telefon za lezbijke.

Inicijativa pod imenom Oskar za okupljanje gej udruge 1998.g. nije uspjela. Njezin inicijator, Aldin Petrić iz Rijeke, izbačen iz vojske nakon što je povjerio nadređenima da je homoseksualac te zatražio zaštitu od mogućeg zlostavljanja. Petrić je tužio Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, te je poslao i otvorena pisma Vladi i Saboru. Za taj čin podršku je dobio i od Hrvatskog helsinškog odbora. Prvi sastanak grupe trebao se održati u prosincu 1999. ali je tajnik Primorsko goranskog saveza (i danas vjernog koalicijskog partnera jedine, programom, „prave“ liberalne stranke – HNS-a), Zoran Dragičević, spriječio ulaz u zgradu u vlasništvu grada Rijeke. Još jedna grupa pokušala se promovirati 1998. pod imenom Because Press. Grupa je primala financijsku pomoć iz inozemstva iz više fondacija. Cilj grupe bio je promoviranje lezbijske umijetonsti i književnosti. Objavljena su svega tri broja fanzina „Just a Girl“ te jedna publikacija, prva takva vrste u Hrvatskoj – zbirka lezbijske poezije „Igre ljubavi i ponosa“ autorice Sanje Sagaste.

U vrijeme postojanja socijalistčke Jugoslavije postoji zabrana homoseksualnog odnosa u svih šest jugoslavenskih republika. Homoseksualni čin, i to samo muški homoseksualni odnos (lezbijski seks ne ne gleda kao seksualni čin već kao bludna radnja– podliježe „samo“ prekršajnoj prijavi), se po tom Krivičnom zakonu SFRJ, članak 186. stavak 2., kažnjavao zatvorom u trajanju od jedne godine. Nigdje nema poznatog primjera primjene ovog zakona, što ne isključuje mogućnost maltretiranja, diskriminacije i progona od strane vlasti. Takđer važno je spomenuti da je za bilo kojeg geja ili lezbijku posve onemogućeno da budu članovi Partije.

Zakonski položaj homoseksualaca se promijenio sredinom sedamdesetih godina XX.st., nakon ustavnih promjena iz 1974.godine. Reformom zakonodavstva i prenosom ovlasti federalnog vrha na republičke i pokrajinske, ukinut je zajednički krivični zakon. Slovenija je prva vodila rasprave o tom seksualnom činu, te je 1974. profesor prava na Sveučilištu u Ljubljani, Ljubo Bavcon, ispred Komisije za donošenje krivičnog zakona SR Slovenije, pozvao na dekriminalizaciju homoseksualnosti. Tako je i SR Hrvatska novim Krivičnim zakonom SR Hrvatske, koji stupa na snagu 1977. dekriminalizirala homoseksualni odnos suglasnih odraslih muškaracâ. To su iste godine, uz Hrvatsku i Sloveniju, učinile i Vojvodina te Crna Gora. Srbija je dekriminalizirala homoseksualnost tek 1994.g., Makedonija 1997. (s time da se 1995 pokušala donjeti zabrana da homoseksualci i alkoholičari postanu odvjetnici), te Bosna i Hercegovina još kasnije, tek 1998., i to u oba entiteta.

Hrvatska liječnička komora je skunula homoseksualnost sa liste mentalnih poremećaja još 1973.g.

Na zahtjev za stručnim mišljenjem o homoseksualnoj sklonosti, Hrvatska liječnička komora dopisom od 23.10.2002., uputila je udrugu Iskorak
na prije dano mišljenje predsjednika Hrvatskog psihijatrijskog društva i predstojnika Klinike za psihijatriju na Rebru, u Zagrebu

Od 2003. godine Hrvatski Sabor je, na inicijativu Pravnoga tima, izglasao Zakon o istospolnim zajednicama čime je hrvatsko zakonodavstvo po prvi puta u svojoj povijesti priznalo postojanje jedne takve zajednice. Taj zakon nosi samo simbolična prava, pravo na uzajamno udržavanje partnera/ice godinu dana nakon raskida zajednice i pravo na podjelu zajednički stečene imovine. Istospolna zajednica mora se dokazati pred sudom, a uvijeti su tri godine zajedničkog života. Iste godine nekoliko amandmana je prihvaćeno te su slijedeći zakoni dobili antidiskriminacijsku odredbu koja se odnosi na seksualne manjine pod terminom „seksualno (ili gdjegdje spolno) opredijenjelje (ili usmjenje)“: Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o radu, Kazneni zakon (kojeg je Ustavni sud poništio, pa je ponovo u istoj formi izglasan 2004. te opet zahtjeva promjenu u dijelu „rasna i druga disrkiminacija“, zbog nepimjenjivosti), Zakon o visokom školstvu i znanstvenoj djelatnosti.

Promjenom Vlade u studenom 2003. i novim sazivom u Saboru izglasan je još i Zakon o medijima i ponovno Kazneni zakon. U ožujku 2006. na prijedlog Pravnog tima Šime Lučin (SDP) i Ivo Banac (nezavisni, bivši LS) predstavljaju Hrvatskom Saboru Zakon o registrianom partnerstvu, koji bi osobama bez obzira na seksualnu orijentaciju, nudio veliki set prava iz Obiteljskog zakona koji se odnosi na „brak muškarca i žene“.

Samim ulaženjem tog zakona u saborsku proceduru Hrvatska ulazi u visko poslijednje evolucijsko razdoblje svjetskog LGBTIQ aktivizma.

Gotovo srednjovjekovnim i posve neprimjerenim ispadima zastupnika „europske“ Hrvatske demokratske zajednice i (posve očekivano) Hrvatske stranke prava, zakon nije podržan od strane pozicije i dijela opozicije. U Hrvatskom Saboru, gotovo tri godine nakon izglasavanja Zakona o istospolnim zajednicama (ranije su su odbačene izmjene i dopune Obiteljskog zakona u koji se trebala uključiti i istospolna zajednica sa mnogo većim setom prava nego što je danas ima), kada se isto moglo čuti posve originalnih heteroseksističkih i homofobnih komentara od strane tadašnjih zastupnika: Ljube Ćesića (HDZ/neovisni), Ante Kovačević (HKDU), Ljerke Mintas Hodak (HDZ/neovisna), Ljubice Lalić (HSS), nije nedostajalo „originalnih“ komentara gotovo anonimnih saborskih zastupnika, ali i nekih samoprozvano „progresivnih“ i „socijalnih“. Tako je hrvatska javnost ostala gotovo zbunjena teorijom "heteroseksualnog Svemira" Lucije Čikeš (HDZ), vlastitom kvaziteološkom interpretacijom Evanđelja u (svjetovnom) Hrvatskom Saboru Zdenke Babić Petričević (HDZ), najnižim oblikom heteroseksističkih porukama o „toploj braći“ Vladimira Štengla i posve seksualno fiksiranim opaskama Damira Kajina iz „najeuropejskije i otvorenije regije“ u Hrvatskoj, potpredsjednika Istarskog demokratskog foruma, koji uporno u medijima i u Saboru izjednačava pedofiliju i homoseksualnost, uopće ne znajući da je kažnjivo djelo državnu instituciju uspoređivati sa kaznenim djelom. Sva sreća da isti uživa imunitet. Jedini hrvatski „liberali“ po imenu su i ovaj puta pokazali koliko je uistinu beznačajna ionako politički nemoguća kohezijske forma „socijalno-liberalne“ stranke.


HDZ:
...85 posto hrvatskih građana izjasnilo kao katolici, prema tome slijede nauk Crkve koja se protivi izjednačavanju prava homoseksualnih i heteroseksualnih parova...
Ne samo da trebate povući dva članka koja se odnose na djecu, nego cijeli zakon jer narušava institut braka i obitelji
- Karmela Caparin

...žele relativizirati institucije braka i obitelji. Bog je svorio Adama i Evu kao heteroseksualan par... - Petar Mlinarić

...zajednica tople braće ne garantira topli dom za djecu... - Vladimir Štengl

...kruna će vjerojatno biti organizacija vjenčanja istopospolnih parova u SDP-u na Iblerovu trgu... - Krunoslav Markovinović

"Cijeli je svemir heteroseksualan, od atoma do zvjezdanog sustava, od muhe do slona, a mi sada želimo od čovjeka napraviti homoseksualce. Svemirom vladaju suprotne sile, da njih nema, Mjesec se ne bi okretao oko Zemlje, Zemlja se ne bi okretala oko Sunca, nego bi pala na Sunce i izgorjela ili odlutala negdje daleko i smrzla se." - Lucija Čikeš

HSP:
Želite li zaštiti i pedofile, silovatelje, plaćene ubojice, suradnike Udbe i KOS-a? - Pero Kovačević

Nezavisni:
Četiri do pet posto žena u Hrvatskoj žive kao prileženice ili konkubine, godinama, uglavnom se na to odlučuju kao mlade, ne ostvaruju nikakva prava, ali ih ni ne traže - Slaven Letica

Do sada su u Zagrebu održana četiri Zagreb Pride-a, od kojih prva tri u organizaciji Organizacijskog odrbora Zagreb Pride (OOZP), kojeg su mahom činili/e aktivisti/ice udruga Iskorak i Kontra i nešto neovisnih pojedinaca/ki i osoba (lezbijki) članica obje grupe. Od 2004. Zagreb Pride organizira samostalni Organizacijski odbor, sa logističkom podrškom udrugâ.

Zagreb Pride je 2004. pod logistikom Kontre, skrenuo je pozornost na diskriminaciju transrodne populacije i govor mržnje koji su u to vrojeme dolazili od strane Hrvatske biskupske konferencije prema LGBTIQ osobama. Taj Pride, osim što su ga podržale po prvi puta i osobe i iz estradnog života (Maja Vučić) nastupajući na Prideu (riječka grupa ENI, duo Lollobrigida koje je taj Pride i proslavio), izazvao je i najviše kontroverzi koje su kulminirale čak i isprikom pojedinih članica lezbijske zajednice zbog „nemoralnog ponašanja na Prideu“ i „napada“ na Katoličku crkvu. Unatoč svemu, može se zaključiti, izuzmemo li prvi Pride zbog njegovog samog značaja, da je Pride 2004 pod geslom „Vive la difference“ bio najuspješniji hrvatski Pride do sada.

Zagreb Pride 2005, kao podrška registiranom partnerstvu, organizirala je, nakon odustajanja Iskoraka samo tjedan dana nakon najavljene manifestacije, neformalna grupa Epikriza u svega nekoliko tjedna priprema. Gotovo sva sredstva za organizaciju tog Pridea, možda i djelom zbog neiskusnih aktivistica, pod pravom ucjenom policije da će zabraniti skup, utrošena su na redare iz Sokol-Marića koji su doslovno vrijeđali goste i gošće heteroseksističkim ispadima, naguravali osobe u povorci, a sve to pod uvijetima policije– dva zaštitara na jednu osobu iz povorke. Sokol Marić je do tada štitio i Pride 2002 i 2003, a gotovo idiličan, miran i posve „europski“ Pride 2004 – „Vive la difference“ prošao je bez Sokolovih zaštitara i mnogo manje policije, od kojih su mnogi pristali biti i u civilu.


Bez obzira na razmirice (a rasprava traje i danas), bez obzira slažemo li se više s radikalnom ili „umjerenom“ koncepcijom (kvazietnički pristup) LGBTIQ aktivizma, činjenica jest da je manifestacija kao što je (Gay) Pride prijeko potrebna, da su potrebne i javne rasprave i zakonske regulative. Smatram da je sloboda izbora uređenja vlastitog privatnog života potrebna svakom pojedincu/ki, a da je uplitanje države ili drugih pojedinaca/ki u nečiju privatnu sferu grubo kršenje osnovnih ljudskih prava. Sasvim je jasno da mnogim političkim zahtjevima gej i lezbijskog aktivizma nastoji se tu zajednicu posve približiti i socijalno integirati u postojeću hetero-normu. Danas, primjerice u državama poput Kanade norma je za osobe istospolne orijentacije da su u braku. Time su osobe koje postavljaju gej/lezbijsku normu izigrale svoje zahtjeve o pravu na neuplitanje drugih u uređenje privatnog života. Upravo zbog tih različitih puteva kojima su krenule gej i lezbijske politike, razvili su se suvremeni gej i lezbijski studiji (koji su proizašli iz umjerenih strija kvazietničkog prisupa) i queer studiji / queer politika i kultura, koja je ostala vrlo kritična prema socijalnoj integraciji gej i lezbijskih zajednica, posebice u Sjedinjenim Državama i Kanadi. Queer politika često će optužiti gej i lezbijski aktivizam, da se kopiranjem rodnih uloga heteoseksualnih odnosa nastavlja patrijahalan odnos moći, bez obzira što se sada radi o obiteljima gdje su partneri/ce osobe istoga spola. Kako feministkinje nisu, boreći se u početku samo za pravo glasa i osnovne oblike emancipacije, predvidjele da problem ne leži u neravnopravnosti spolova, već rodova, istu grešku ponovili/e gej i lezbijske aktivisti/ce.

U državama Europske unije, pa i Japanu i Australiji, novi oblik političkog aktivizma, objedinjenog u LGBTIQ aktivizam, povezuje queer i dotadašnji umjereni LGBT aktivizam. Naglasak je na pravu na izbor i zajedničkim odrednicama svih studija koji proizlaze iz tih politika. Države poput Nizozemske, Belgije i Španjolske danas nude čak tri oblika zajednica, koje mogu sklopiti dvoje osobe neovisno o spolu, a kada je u pitanju Nizozemska neovisno i u kojoj je fazi promjena spola i/ili gdje je ona stala. Danas te države Europske unije nude bračnu zajednicu, registrirano partnerstvo i neformalnu kohabitaciju, jasno implementirane antidiskriminacijske članke i preko trideset godina rada državnih i civilnih službi na prihvaćanju ljudi sa različitiom seksualnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom i rodnim izražavanjem.

Zemlje tranzicije (Istočne i Jugoistočne Europe), te Latinske Amerike napravile su veliki skok u priznavanju prava istospolno orijentiranih osoba i to u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Neke, poput Brazila, Ekvadora, Portugala, Mađarske, Južnoafričke Republike ustavom i ustavnim zakonim (Hrvatska primjerice Zakonom o ravnopravnosti spolova) štite osnovna prava gejeva i lezbijki. Ipak, društvena stigma u tim državama je poprilično velika. O problemima homo/biseksualnih osoba počelo se govoriti tek unazad deset godina, dok je svaka rasprava prije tog razdoblja bila posve tabuizirana i od strane države i od strane dominantne religijske zajednice (najčešće Katoličke crkve).

Ono što bi se u Hrvatskoj trebalo dogoditi nakon usvajanja registriranog partnerstva jest nova coming out „revolucija“. Danas je svega dvoje ljudi iz javnog života „iskoračilo“: direktor baleta Hrvatskog narodnog kazališta, Dinko Bogdanić (u emisiji „Glamour Caffe“ na HRT-u, ožujak 2004) i novinar Dražen Ilinčić (kontakt emisija „Otvoreno“ na HRT-u, studeni 2004). Dokaz „lezbijskoj nevidljivosti“ dolazi u „prilog“ i činjenica da niti jedna ženska osoba iz javnog života nije javno progovorila iz pozicije lezbijke.

Zašto je važno podržati zagrebački pride DOLASKOM?

Lako će biti prespavati sljedeće nedjeljno prijepodne. Tamo negdje na Zrinjevcu će neki „drugi“ na tren biti vidljivi, izloženi, hrabri, glupi, samouvjereni, opasni i bezobasni, i još mnogo toga. Tamo negdje na čistini, čekajući nalet šišmiša krvopija, će neki „drugi“ ostati ponosni usprkos kordonu uglavnom nezainteresirane policije, usprkos povicima bijesnih prolaznika prepriječenog puta, usprkos svima koji ne razumiju i ne žele razumjeti, usprkos kletvama s propovjedaonica, jer svatko se odjednom nalazi pozvan rigati pravednost – da, bit će lako namjerno prespavati sljedeće nedjeljno prijepodne, usprkos prijatelju i prijateljici koje bi trebalo podržati, ali već će oni opet oprostiti, usprkos djetetu koje se mora voljeti, ali možda ipak ne javno, usprkos bratu ili sestri koje se mora braniti, ali kad barem sram ne bi prevagnuo. Bit će lako ponovno ne doći usprkos sebi, jer homoseksualnost je privatna stvar i ona se nikoga ne tiče, to je jedino što smo o njoj naučili. Homoseksualnost se šuti ili se šutira. Nema trećeg. Kakve parade? Kakav ponos? Pa ovo je Hrvatska. Nije tajna čije glave imaju biti pognute, nije tajna čije se glave ne broje i nije tajna o čijim se glavama uvijek radi.

Naučili su nas još u školama, a pokazali nam i kasnije u životu, da nema gorega od dvojice muškaraca u ljubavnoj ekstazi, da dvije žene samo čekaju pravu mušku spodobu, a da su oni koji bi se malo rezuckali i operirali i mijenjali pišu za pipicu ili pipicu za pišu još barem dva puta gori. Ma što dva puta – tri puta. Naučili smo sve što su samoprozvani staratelji reda stvari željeli da naučimo o sebi i drugima. Doktrina neoborive ispravnosti heteroseksualnosti utuvljuje nam se u glavu sa svakim časopisom i novinama dostupnim na kiosku, sa svakom televizijskom reklamom, sa svakim prerađenim filmom kojim smo polako brisani iz povijesti. Ideja uzvišenosti heteroseksualnosti naspram svega ostalog nam se ubrizgava u svijest od samog rođenja pa sve dok ne spoznamo da ne vrijedimo niti kratke simbolične šetnje gradom jednom godišnje. U svemu je ipak najveća tragedija što smo i sami u to povjerovali i što će zbog toga zaista biti lako, iako znakovito, hitno otputovati sljedeću nedjelju – što dalje od Zrinjevca, i što oni koji tom Zrinjevcu pripadaju zaista neće prepoznati da je san kojim će prespavati zagrebački pride zapravo produžetak jedne okrutne noćne more.

Kad već čitav život svaki dan aktivno sudjelujemo u heteroseksualnim paradama, makar i najsitnijim prešućivanjem sebe, njega ili nje, bilo koga, u nekom najbezazlenijem trenutku, važno je makar jednom godišnje DOLASKOM podržati zagrebački pride. U ime nekog svog ili sebe samog.


Zvonimir Dobrović
Queer Zagreb

Lezbijska organizacija Rijeka (LORI) osnovana je u listopadu 2000.g. s namjerom da organizira aktivnosti ženskih osoba istospolne orijentacije. Cilj je informirati i senzibilizirati javnost za prihvaćanje homoseksualnih osoba, ukloniti predrasude i homofobiju, ukinuti diskriminaciju na osnovi istospolne orijentacije u društvu te ostvariti stvarnu jednakost pred zakonom. Grupa 2000. kreće u svoju najpoznatiju nacionalnu kampanju za prava homoseksualnih osoba pod imenom „Ljubav je ljubav“ koja uključuje videospot i jumbo plakate. Hrvatska televizija odbila je emitirati LORI spot za koji je tadašnja urednica, Jasna Ulaga Valić, objasnila da je neprimjeren za puštanje na javnoj televiziji. Grupa LORI nastavila je raditi na senzibilizaciji medija i već treću godinu za redom radi analizu pisanih medija o homoseksualnosti.

Prekretnica u cjelokupnom položaju seksualnih i rodnih manjina desila se organizacijom prvog Zagreb (Gay) Pridea 2002. na kojem je priustvovalo oko 300 ljudi uključujući tadašnjeg ministra unutarnjih poslova, Šimu Lučina, te saborske zastupnike/ce: Furia Radina, Vesnu Pusić i Đurđu Adlešić. Zagreb Pride (dodatak „gay“ se već 2003. iz naziva izbacuje kako bi događaj bio LGBTIQ sveinkluzivan) se organizira svake godine krajem lipnja, početkom srpnja i predstavlja godišnji plan aktivnosti gej i lezbijske zajednice u Hrvatskoj. Nakon prvog Zagreb Pride-a, Kontra i novoosnovana grupa za prava seksualnih i rodnih manjina – Iskorak, dobile su veliku medijsku pažnju, te potporu u svojem radu od raznih državnih, javnih institucija i međunarodnih institucija.

Do sada su u Zagrebu održana četiri Zagreb Pride-a, od kojih prva tri u organizaciji Organizacijskog odrbora Zagreb Pride (OOZP), kojeg su mahom činili/e aktivisti/ice udruga Iskorak i Kontra i nešto neovisnih pojedinaca/ki. Od 2004. Zagreb Pride se organizira samostalno od pojedinih udruga ili grupa pojedinaca/ki. ZagrebPride je 2004.g. organizirala grupa Kontra osvrčući se na diskriminaciju transrodne populacije i upučujući na govore mržnje koji su tokom ovih godina dolazili od strane Hrvatske biskupske konferencije prema LGBTIQ osobama. Zadnji Zagreb Pride je organizirala neformalna grupa Epikriza u svega nekoliko tjedna priprema, nakon što je grupa Iskorak samo nekoliko dana pred rok obavijestila javnost kako neće izvršiti preuzetu obavezu organizacije Zagreb Pridea.

Zajedničko tijelo Iskoraka i Kontre, poznato pod imenom Pravni tim Iskorak i Kontra radi na izradi zakonskih prijedloga i u suradnji sa nadležnim Uredom pravobraniteljstva za ravnopravnost spolova, sudjeluje u provedbi nekolicini zakona koji se tiču zaštite i prava seksualnih i rodnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Od 2002. godine u Hrvatskoj djeluje nacionalna LGBTT koordinacija koju čine sve udruge koje programski dotiču LGBTI i queer osobe. Od 2004. koordinaciji se pridlužila feministička grupa Ženska soba, čije su područje rada seksualna prava i rodne manjine, seksualno nasilje i ženska seksualnsot. Organizacija je na području LGBTIQ posebno aktivna od 2005. Kampanjom za seksualna prava – budućnost ravnopravosti, koja je uključivala radio jingle („Uzmi svoja prava u svoje ruke“) a emitirao se na području cijele Hrvatske. To je ujedno i druga nacionalna kampanja (uz LORI – „Ljubav je ljubav“) koju je neka grupa ostvarila u Hrvatskoj. U studenom, zajedno sa organizacijama CESI, Udruženjem Q (Bosna i Hercegovina), DEVE (Srbija i Crna Gora), Ženska soba organizira konferenciju: Transgresija roda, prvom takvog tipa u ovom dijelu Središnje i Jugositočne Europe, a sudjeluju brojne osobe iz cijelog svijeta koje se bave radom u okviru trans-aktivizma, feminizma i transfeminizma.

Od ljeta 2003, osobe iz područja bivše Jugoslavije, okupljene na seminaru Hrvatskog helsinškog odbora u Božavi, oformile su mrežu organizacija i pojedinaca/ki SEEQ kako bi na međunarodnoj i regionalnoj razini usmjerili/e pozornost na regionalnim i međunarodnim razinama. Regionalna mreža okuplja oko 20 organizacija s područja bivše Jugoslavije i oko 10 individualnih aktivista/ica. Svaka tri mjeseca predstavnici/ce queer i LGBT(IQ) organizacija i individualni queer/LGBT(IQ) aktivisti/ce sastaju se svaki put u drugoj državi. Do sada su sastanci održani u Božavi, Skopju, Sarajevu, Rijeci/Opatiji, Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu i Šapcu.

U ožujku 2006. u Zagrebu je registrirana udruga inQueerzicija – Nova gej scena. Cilj udruge je pružiti gej osobama još jedan prostor za upoznavanje, druženje, te izgradnju prijateljstava i veza. Udrugu je osnovao jedan od bivših članova i suosnivač Iskoraka, Stjepan Pavlek.